URBAN MUSIC IZBORNIK


Recenzija koncerta:

TUXEDOMOON.
Vrhunski glazbenici i improvizatori.
Očekivati od njih plesaonu, je kao i od Guillaume Appolinaireovih literalnih uradaka očekivati zbirku viceva o Muji i Hasi.
Repetirajući, pulsirajući bas Peter Principlea vezao je u čvrstu masu, kašu Steven Brownovih puhačkih i sintetskih ispada prožetih Blaine Reiningerovim uletima procesirane gitare i violine. te Luc Van Lieshout puhačke baraže.
Reći i napisati da je koncert bio dobar ili loš bi bilo bespredmetno, jer glazbu Tuxedomoona nije moguće ukalupiti u neke uobičajene tijekove. Usporediti ih s nekom drugom glazbom i tražiti reference je još teže, jer su oni sami sebi zadana matrica.
Svaki ljubitelj glazbe, neću reći TREBAO, nego mogao je biti jučer u Aquariusu i sam procijeniti i uzeti nešto za sebe iz originalnog sazvučja Tuxedomoona.
Bilo je pritužbi, da nisu svirali hitove, da nema ritma, da su nepoznate stvari, ...
U slučaju Tuxedomoona to nije ni važno. Reininger je jednom lijepo rekao u ime cijelog kolektiova, otprilike slijedeće; "Mi sviramo glazbu za sebe i za Vas kojima se to možda može svidjeti".
Moj osobni dojam; OK, zadovoljan sam. Zvuk je bio bolji nego u Močvari prije nekoliko godina. Izvedbe su bile lude kao i prije. Neke teme su bile toliko improvizirane da ih nisam mogao prokužiti iako su najavljene naslovom prije same izvedbe. Osobno mi više paše vokal Blaine Reiningera, pa mi je stoga žao što nije više pjevao on. Sviračka virtuoznost četvorke je neupitna. Nakon koncerta, kum Damir (stari guru) se lijepo podivanio s ekipom. Veli da su izuzetno susretljivi i ljubazni i posve obični ljudi. Naime, Damir ih prati od samih početaka, kad sam i ja bio premali. Kad je rekao Reiningeru da je on taj koji mu se javljao krajem 70'ih pismima iz tadašnje Juge, Blaine se skoro raznježio do plača. Uslijedilo je potpisivanje prastarih nosača zvuka koje je Damir ponio sa sobom.
Eto i ljudi nakon pedeset žive, vjerovali ili ne.